Radioamateri su zaljubljenici u elektroniku, tehniku, druženje, natjecanja, samogradnje, istraživanje i neprestano eksperimentiranje. Oni vole izaći u prirodu gdje su smetnje manje, a domet veći. Javljaju se sa udaljenih otoka, iz parkove prirode i penju se na najviše planinske vrhove, a sve sa ciljem uspostavljanja kontakta putem radio valova sa kolegama iz cijelog svijeta. Drugim riječima – radioamateri su zaljubljenici, svih uzrasta i zanimanja, koji se bave radijskom tehnikom i radiooperatorstvom, isključivo iz osobnog zadovoljstva i bez novčane naknade.
Radioamaterizam je jedinstven hobi, jer je zakonski priznat i reguliran u svim državama svijeta. Naime, pravo na uporabu radijskih frekvencija odobrava međunarodna unija za telekomunikacije (ITU) kao posebna agencija Ujedinjenih naroda, koja preko država članica donose unutrašnje zakone. To znači da radioamateri polažu ispit za rukovanje amaterskom radijskom postajom i od nadležnog državnog tijela dobivaju dozvolu za rad.
Radioamaterski pokret u Hrvatskoj reguliran je Zakonom o telekomunikacijama, koji u članku 79. doslovno kaže: ”Amaterske radijske komunikacije su od posebne važnosti za razvoj opće tehničke i radiokomunikacijske kulture, za poticanje razvoja i istraživanja u radijskim komunikacijama, te za komunikacije u hitnim slučajevima, u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, kao i u slučaju velikih prirodnih nepogoda.’’
Gdje su radioamateri danas?
Što rade u doba interneta i mobilne telefonije? Odgovor je – tamo gdje su uvijek i bili – na početku! Radioamateri su uvijek bili pioniri koji su istraživali i iznalazili nove načine radijskih komunikacija koje da tada nisu bili u komercijalnoj uporabi. Danas radioamateri održavaju daleke veze na nezamislivo visokim frekvencijama za koje su inženjeri tvrdili da su beskorisne. Nabrojimo samo neke načine za uspostavu dalekih veza: refleksijom od ioniziranih meteorskih tragova; refleksijom od magnetne oluje na polovina (polarna svjetlost – Aurora borealis), refleksijom od mjeseca, a u novije vrijeme refleksijom od kišnih ili gradonosnih oblaka.
Radioamateri uvijek i iznova pronalaze nove načine za uspostavu sve daljih veze koriste sve kompleksnije antenske sustave i sofisticirane vrste rada, istovremeno radeći sve manjim snagama odašiljača. Najnovije tehnološko dostignuće zove se SDR (Software defined radio). Riječ je računalno upravljanom prijamniku koji ima višestruko bolje performanse, poput osjetljivosti na izrazito slabe signale, uz istovremenu otpornost na vrlo snažne signale uz bolju selektivnost od bilo kojeg klasično izvedenog prijamnika. Ali to nije sve SDR i DSP (Digital Signal Precessing) omogućuje vizualni, odnosno pokretni grafički prikaz svih događanja na bandu, što za posljedicu ima jednostavno i efikasno “preslušavanje” cijelog opsega. Ovdje možete poslušati i pogledati kako SDR funkcionira u praksi.
Tekst: razni autori
Miša, 9A4TA