Radioamateri prije nekoliko desetljeća nisu bili samo tehnički potkovani i opremljeni – onu su najblaže rečeno bili nadmoćni nad običnim pukom. Imali su sredstva veze sa kojima su svladavali velike razdaljine kao od šale, svi od reda su poznavali tehniku i elektroniku, među prvima su krenuli sa upoznavanjem mogućnosti osobnih računala, učili su programske jezike, penjali se na planinske vrhove kako bi na UKV-u dosegnuli daleke zemlje, iskorištavali su razne prirodne pojave (meteorske tragove, polarnu svjetlost pri čemu je vrhunac bio rad refleksijom od Mjeseca), otkrivali su mogućnosti rada na centimetarskim opsezima, smišljali antene, bio im je ponos i dika nešto napisati i objaviti. Učenje i usavršavanje je bio neprekinuti proces, a predaja znanja drugima obveza i čast…
Nekad su radioamateri bili cijenjeni i obilato potpomognuti od strane institucija sistema, a danas služe samo za ismijavanje odnosno naslikavanje na kojekakvim besmislenim sastancima u kojima se prave planovi za krizne situacije, ali bez ikakve opipljive pomoći! Ukratko, profići će u godinama mira i blagostanja iz mjeseca u mjesec primati plaću, a kad nastupi kriza – radioamateri mogu doći u njihove prostorije i volontirati! Lukavi su i domišljati ti profići. Kako i ne bi bili kad po cijele dane sjede, a jedina im je briga kako preusmjeriti poziv drugim službama koji odrađuju 100% prljavog posla na terenu (policija, hitna pomoć, vatrogasci i GSS). Još kad bi radioamatere mogli upregnuti da preusmjeravaju pozive umjesto njih, njihova bi sreća bila neizmjerna.
U međuvremenu radio klubovi bez imalo novca, tehnike i potpore institucija – trebaju odgajati nove naraštaje radioamatera na postulatima starim 50 i više godina! U 9A se aktivni radio klubovi mogu izbrojiti na prste, ostatak su ili “Silent Key” ili postoje samo na papiru. 🙁
Odavno je svima jasno kako su osnovnoškolski klinci jedina mladost koju su naše kolege zaposlene u školama uspjele privući u ARG, iako je to sport sam za sebe, jer ta djeca uživaju i maštaju isključio o putovanjima i druženju. Nitko od njih nikada nije odradio 2-Way QSO niti na FM-u, a kamoli SSB ili CW vrstom rada, nije držao lemilicu u ruci, naučio koristiti Amper-Volt-Ohm metar, sagradio i podesio prijemnik za 3,5 ili za 144MHz. Svaka čast nekolicini nastavnika i toj djeci na trudu i uspjesima u “lovu na lisicu”, ali to je tek 0,3% kadrova koji su nam potrebni ako ne želimo slušati kozmički šum i mrtvilo na opsezima koje nam se opasno približava.
Malo je vjerojatno kako će mladi bez potpore radioklubova, krenuti u nabavu iznimno skupih radio uređaja i izgradnju antenskih sustava za jedan ili više opsega. Čak i ako se to dogodi, neće imati vremena za sjedenje ispred zaslona, iza koga računalo strpljivo demodulira signale nečujne ljudskom uhu. Svi znamo da oni nasuprot tomu imaju sredstva veze koja uključuju: tisuće besplatnih minuta, neograničen broj SMS poruka, flat-rate internet, skype, chat, facebook. O činjenici da mladi danas žive i rade u režimu višezadaćnosti (multi tasking) i da svaki dan imaju PILE-UP sa stotinama poruka, poziva, objava – ne treba trošiti riječi. Teško će netko od njih poslije svih tih virtualnih kontakata sjesti za radiouređaj da još malo blebeće na opsegu. Ako im radio klub pri tome ponudi hladne i vlažne prostorije, jadne žičane antene sa kojima mogu dobaciti jedva tisuću kilometara i uređaje stare 30-ak godina – stvar se dodatno komplicira. Mladima treba znatno više motivacije i aktivnosti od digitalije, jer to imaju i kod kuće!
Svi znamo da je elektronika nekada bila jedini preduvjet za bavljenje ovim hobijem, jer se većina uređaja sklapala u kućnoj radinosti! Telegrafija je imala ogroman značaj u počecima, a kasnije i kao jedino sredstvo za održavanje veze u nemogućim uvjetima što je posebno bilo vidljivo na UKV-u: Aurora, MS i EME. Danas kada je sve otišlo u PM i sve se digitalizira pri čemu računala sve rade sama, a operatori poput majmuna stiskaju tipke od F1 do F9 – treba prestati veličati i davati neke druge vrijednosti onome što služi isključivo za gubljenje vremena. Priznali mi to ili ne – naš hobi koji toliko volimo, služi ponajviše za zabavu ali i kao siguran prihod nekolicini službenika u HRS-u. 😉
U davna vremena su zaljubljenici u radijske komunikacije sa lakoćom povezivali lokalne sredine i najudaljenije krajeve svijeta, za što je jedina alternativa bila (pre)duga žica i impulsi koji su kuckali poput singerice, a račun dobivao astronomske predznake. Već dulji niz godina radioamateri kaskaju i zaostaju u tom pogledu. Danas su rijetki oni koji u svako doba dana mogu uspostaviti vezu sa Australijom, Kinom, Argentinom… a ako ne ubrajamo Japance cijela Azija i Afrika u kojoj živi većina stanovništva Zemlje – nema takoreći 3 radioamatera i sve sve svodi na povremene DX ekspedicije i vojnike koji tamo ratuju, pa usput malo rade i na HAM opsezima. 🙁 Nasuprot tome danas svi korisnici Interneta mogu sa lakoćom odaslati poruke, fotografije, filmove na stotine tisuća lokacija, odnosno komunicirati sa više stotina milijuna ljudi diljem planeta Zemlja. Radioamatera je bitno manje, a samo neznatan broj istih raspolaže antenskim sustavima i sa dovoljno ERP-a za sigurnu komunikaciju diljem globusa.
Podsjetimo kako se u radioamaterska sredstva veze ubrajaju stacionarni i mobilni radio uređaji, a zatim i ništa korisne ručne radio postaje “walkie-talkie” tipa koje nazivamo “vokcima”, “tokcima”, pa čak i “rolama” jer ratni operatori nisu čuli za ništa drugo osim role (Motorole). Razlika između radioamatera i profesionalaca je bila i ostala očita! Radioamateri su imali veliko tehničko znanje, visoke stupove, moćne antene koje se rotiraju, a profesionalci repetitore i “pendrek” antene. Nasuprot tome danas mnogi radioamateri imaju prijenosne uređaje sa “pimpek” antenama. Tu i tamo postave neku jadnu vertikalku i glumataju profiće. 🙁
Nekada nije bilo moguće zamisliti radioamatera bez ozbiljnijeg poznavanja elektronike, bez AVO metra, SWR metra, lemilice, gomile literature i novih elektroničkih komponenti i instrumenata kao i onih sa vojnih otpada. Radioamateri tada nisu imali “ebaj”, niti su sa lakoćom mogli kupiti gotove uređaje i prateću tehniku u kit formi. Kada bi sagradili nekakav RX/TX ili kupili tvornički radio uređaj u njemu redovito nedostajalo jako puno funkcija, na primjer: stabilizirani ispravljač 13,8V/30A, elektroničko tipkalo sa ili bez memorije, CW filtar, linearac, kazetofon ili magnetofon sa velikim rasponom brzina za MS rad, ili generator šuma za podešavanje pretpojačala, frekvencmetar,… Čak se ni banalne stvari poput “squeeze” ručice nisu kupovale nego su strpljivo građene od željeznih i mesinganih komada uz pomoć brojnih alata. Linearci su skoro redovito bili sagrađeni u kućnoj radinosti i služili su na čast i ponos svakog ozbiljnog radioamatera.
Danas radioamateri imaju sve što im je nekad trebalo u jednoj jedinoj kutiji. Stoga imaju puno slobodnog vremena pa umjesto konstruktorskog rada provode vrijeme na forumima i fejsu. Brojni radioamateri su “podivljali” pa rade izvan HAM opsega na frekvencijama i repetitorima koje su odbacile profesionalne službe čime su dosegli dno tj. srozali se na nivo ispod nekadašnjih CB-aša, koje su neskriveno prezirali.
Ali to nije sve, jer sve više naših “kolega” radi bez valjane dozvole, naspram čega je vođenje dnevnika, slanje QSL-ki postao mačji kašalj. Jednom davno dodijeljene pozivne oznake i dalje žive na opsezima – iako na crnjaka… Odraditi više od 120 DXCC polako ali sigurno počinje biti nemoguća misija, jer mnoge zemlje ne postoje, a radioamatera izvan Sjeverne Amerike, Japana i Europe nema ni za lijek. Internet je odvukao sve mlade, a ni GSM nam baš ne pomaže. Potvrditi odrađene veze sa QSL-kama, e to je već znanstvena fantastika, čak i ako ste spremni potrošiti par stotina zelembaća jer se i tom sportu obilato laže i krade.
Odsustvo HAM spirita, tehničkog znanja, ideja, pokretačke sile i želje postaje naša svakodnevica. Glasne su još samo kolege koje nisu krenule u organizaciju bilo kakvog HAM događaja. Lakše je laprdati o radu u portablu nego isti realizirati. Lakše je kritizirati nego se prihvatiti posla. Tečaje za početnički “P” razred pohađaju uglavnom dečki starije dobi, a mlade viđamo samo u ARG-u i to zahvaljujući prije spomenutim nastavnicama i učiteljima.
Pa kako onda ublažiti HAMLET mortalitet i povećati DX natalitet?
Uvjeren sam da to možemo postići samo ako napravimo zaokret i nekih 180° promijenimo taktiku za privlačenje mladih u naše redove. Hitno trebamo HAM kolege u politici koje će preusmjeriti u radio kliubove dio novca koji se daje nogometnim klubovima, a zatim se moramo izboriti za novi nastavni plan i program, posebno onaj za radiooperatore “P” razreda kojima nećemo odmah puniti glavu elektronikom i kraticama. Očigledno treba izbaciti 90% tehničkih, operativnih i pitanja iz propisa, a naglasak staviti na praktični rad, moral, etiku, na zabavu, druženje, učenje stranih jezika, a za kraj tečaja upriličiti odlazak na portabl lokaciju… Ne treba mistificirati hobi koji izumire velikom brzinom – moramo ga na sve načine približiti mladim dečkima, a tamo gdje ima mladića doći će curice, koje će privući nove dečke. 😉
Meni se čini kako danas svojim radom i znanjem tek 1 od 10 radioamatera “A” kategoije zaslužuje tako visoko zvanje! “P” razred se dobije takoreći na lijepe oči, a za “A” je dovoljno malo više znanja elektronike od onoga sa “P”, a to što ne znaš beknuti niti jednu stranu riječ i što nikada nisi vidio ništa drugo osim “vokca” i “tokca” – nema veze! Ispada da je važno imati ćage i dvoslovnu oznaku! Za “P” razred trebamo brzi tečaj stranih jezika: Engleski, Ruski, Njemački, Francuski, Španjolski, Arapski, Japanski i praktični pokaz kako se za dva sata može napraviti Yagi antena, sve ostalo će doći sa vremenom. Tko zagrize i ostane u tome, može samostalno učiti i izaći na ispit za za “A” razred koga po meni treba dodatno zapapriti nekih 10-ak puta, pa čak bi bilo dobro uvesti i obvezno polaganje telegrafije i to pri nekoj visokoškolskoj ili vojnoj ustanovi kako ne bi bilo namještanja i poklanjanja kao sada.
Svatko od nas treba u neposrednom okruženju pronaći dečkiće školske dobi koje zanima tehnika, rastavljanje i sastavljanje (šarafanje), pa ih pokušajte zainteresirati za našu stvar prije nego im se dogodi život. Na trenutak prestanite biti striček Wilson i promatrajte vragolastog Denisa kao budućeg HAM kolegu. 🙂 Samo požurite, to treba napraviti prije puberteta, prvih ljubavi i opijanja, odnosno prije nego vam gospoda “parkinson” i “alchajmer” zakucaju na vrata. 🙁 Znam da ima primjera gdje su kolege postale radioamateri u srednjim godina ali to su uistinu rijetki primjerci ljudskog roda.
Drage kolege, izvucite prašnjave fotografije, prisjetite se početaka i napišite kakvu lijepu priču ili zgodu sa natjecanja, uspona na planine, kako ste na opsegu barili i osvajali YL-ke iz drugih radio klubova, jurcali u autima na RMZO natjecanjima i sl. dogodovštine. Podijelite sa drugima tehniku, promišljanja, opažanja, fotke i video zapise. Portal QRZ.com.hr rado će objaviti: vaša sjećanja, priče, anegdote, reportaže, sheme, samogradnje, antene, komentare i osvrte…
Miša, 9A4TA