Kako (ne)odraditi 23 cm EME vezu
Nekad je netko rekao da je “neuspjeh veća škola nego najveći uspeh”! Ako je tako onda smo Vlada YU1NOP (sada YU1BB) i ja vrlo “školovani”, o čemu svjedoči ovaj tekst koji je za razliku od uobičajenih priloga VHF-UHF-SHF Biltenu, pomalo naopak. Uostalom, od samog početka sve je pošlo naopako!
15.10.1980. saznali smo da će Radio klub Kiruna – SK2GJ raditi 23 cm EME, sa paraboličnom antenom promjera 32 m, tijekom zadnjeg vikenda (25, 26 i 27) u studenome. Kako je 12.2 m parabola koja je naslijedila “staru” 11.5 m bila gotova, a uređaji za 23 cm EME spremni (osim 1kW pojačala) zaključili smo da sa drajverom od 120 W outputa imamo šanse.
Problemi su odmah počeli, ali to je izgledalo normalno. Sve “oprobane” sheme pretpojačala koje smo našli u literaturi davale su šumni broj oko 5dB što nije tako loše s obzirom na frekvenciju, ali je previše za EME. Konačno smo izmislili neku našu koncepciju koja je bila malo neuobičajena, ali je sa BFR91 dobiven šumni broj od 2.3 dB i pojačanje od 14 dB. Poznati NE57835 (poklon od Goge YU2RVS ex YU2OO, sada 9A2OO) dao je oko 3 dB šumni broj (valjda je bio “uvrijeđen” što nije u “strip-line” tehnici).
Sa ovakva dva pojačala i konverterom MMC1296/28 dobiven je šumni broj sustava od oko 2.5 dB što nije tako loše. Odašiljač je bio gotov i još je trebalo promijeniti cijev s obzirom da je postojeća zbog slabog vakuuma pri većim snagama radila kao fluorescentna lampa! HI
Bila je potrebna velika lemilica i tu su nastali problemi jer sve velike lemilice ne mogu približiti mjestu na kome treba lemiti. Cijev je nekako zamijenjena i gle čuda, odašiljač nije mogao izaći na višu frekvenciju od 1290 MHz. Očigledno cijev ima veće izlazne kapacitete. Prepravkom anodnog kola pomaknuta je rezonancija naviše, ali sada ne može sići ispod 1300 MHz! Poslije dosta truda stvar je popravljena, ali sada nismo mogli dobiti snagu veća od 40-50 W. Zaključili smo da cijev nije u redu i ponovo je uz sve probleme zamijenjena ali problem nije riješen!
S obzirom na neuspješne pokušaje dobivanja 120 W odlučili smo obustaviti pripreme. Međutim, iznenada je pronađen jedan hladan lem na kutiji (?!) zbog koga pojačalo nije radio. Dobiven je zadovoljavajući nivo snage od preko 120 W i pripreme se nastavljaju. Do četvrtka 23. studenog sve je bilo spremno i u petak 24. oko podne krećemo sa punim automobilom uređaja, instrumenata, iluminatorom za parabolu i ostalim priborom. Ponijeli smo sve što bi nam eventualno moglo zatrebati jer nismo smjeli ništa zaboravi.
Poslije nešto više od sata vožnje stižemo u Čabare, kraj Topole, ispod Oplenca. Odmah počinjemo sa pripremama. Vrijeme lijepo, ali je dan kratak i već oko 18 sati pada mrak. Nastavljamo pripreme cijele noći. Noć topla, bez vjetra, vedra i pun Mjesec. Mjesečina toliko jaka da nam za vanjske radove oko antene takoreći nije potrebna rasvjeta.
Pred samo jutro spremni smo za slušanje, ali ne i za predaju s obzirom da treba postaviti debeli koaksijalni kabl i priključke na sistem. Slušamo ali ništa. Uskoro sviće i Mjesec je već blizu zalaska. Uskoro prekidamo slušanje žaleći što ni jedna, od jedva desetak stanica koje rade 23 cm EME nije bar testirala eho. Međutim, slijedeća noć je termin za kada su zakazane sve veze i kada se očekuje SK2GJ sa monstruoznom antenom. Odlazimo na spavanje u vrijeme kad svi ostali ukućani doručkuju!
Posle jedva nešto više od dva sata spavanja ustajemo i nastavljamo posao. Vrijeme se mršti i počinje vjetar. Dolazi vlažan val koji su meteorolozi najavili i o čuda (!) pogodili. Radimo užurbano i oko 17 sati smo završili gotovo sve radove. Prethodno smo u 11:38h baždarili rotatore prema Suncu i izmjerili šum Sunca 8 dB. S obzirom da nemamo vremena za izračunavanje zaključujemo da je s obzirom na opseg dovoljno. Zbog vjetra mjerenje je otežano. Oko 18 sati vjetar se pojačava i nemoguće je antenu držati mirno u željenom pravcu. Pri mjerenju šuma Sunca primijetili smo da je antena preoštra ali su problemi oko pogađanja Sunca i držanja antene na tom pravcu pripisani vjetru.
Oko 19 sati izlazi Mjesec, ali i vjetar postaje toliko jak da je rad skoro nemoguć. Oko 20 sati sve je spremno i nestaje struje zbog vježbe NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi). Dolazi struja i taman se spremamo na slušanje veze između LX1DB i VK5MC kad cap! ode osigurač na transverteru. Popravljamo osigurač i ja nervozno konstatiram “da je sve krenulo loše” na što Vlada dodaje da je to dobro “jer sve što je moglo crknuti – crklo je i da će sada biti sve OK”. Sumnjičavo vrtim glavom i kažem da ima još stvari koje mogu raditi probleme (namjerno ne spominjem naopako montiran konverter u žiži parabole zbog čega smo izgubili sat dragocjenog vremena prethodnog dana, a koje je njegovo “djelo”. HI!
I baš kad smo spremni za slušanje počinje kiša i to kakva kiša – lije kao iz kabla! Trčimo vani da spustimo antenu kako bismo na iluminator i pretpojačalo navukli plastične vrećice spasili ih od potapanja. Pokušavamo slušati ali nismo više sigurni gdje nam antena “gleda” jer zbog vjetra pleše i otima se rotatorima. Nešto posle 23 sata prekidamo slušanje i lutanje po nebu sa antenom u potrazi za Mjesecom. Mokri i umorni odlazimo na spavanje. Kiša lije. Tješimo se da će sutra biti bolje i da ćemo slijedeće noći moći raditi. Govorimo jedan drugom da još nije sve propalo, iako svaki pogled kroz prozor ukazuje da su naše nade vrlo nerealne.
Jutro je svanulo tmurno i hladno, a kiša i dalje lije! Prošla su dva dana i dvije noći rada, da li će slijedeći dan odnosno noć donijeti neki rezultat? Cijelo prijepodne pada kiša. Oko podne sa malo smanjuje i počinjemo sa mjerenjem šuma Sunca i provjere baždarenja rotatora. Primjećujemo kako dijagram antene nije čist i da postoji jak bočni snop nekoliko stupnjeva od glavnog snopa zračenja. Pomičemo iluminator 5 cm dalje od parabole i snop se pomiče još dalje od glavnog snopa. Vraćamo iluminator 15 cm prema anteni i dijagram je čist ali je šum Sunca samo 6 dB. Fokus je negdje između, konstatiramo i vraćamo iluminator 5 cm i prije podizanja antene odlazimo na ručak.
Pola sata koliko nam je trebalo za ručak bilo je dovoljno da više nismo mogli pronaći Sunce. Ni posle dva sata (!) pretraživanje oblačnog neba nije urodilo plodom. U međuvremenu smo htjeli izračunati njegovu poziciju na osnovu podataka iz Nautičkog godišnjaka ali vjerovali ili ne – krepao je kabl kod priključka na džepnom računalu! U međuvremenu zbog upornog traženja Sunca polomio se priključak na napojnom kabelu za iluminator. Teren oko parabole se natopio vodom i od gaženja napravilo se žitko blato koje se lijepilo za cipele i kablove koji su ležali na zemlji.
Kiša se opet pojačava i ja, onako više za sebe kažem “da se manemo ćorava posla”, Vlada me iznenađeno gleda preko naočala i šokira me odgovorom: “čekaj još malo, sad više nema što da nas zajebava”!
Gledam u kišu koja lije i u antenu koja se uvija pod naletima vjetra i mislim: “stvarno ‘više nema što da nas zajebava’… ovaj je još luđi od mene, odakle mu samo takva volja?” Konačno, sve je opet popravljeno i pošto je već uvelike mrak konstatiramo da je Mjesec već izašao. Gledamo u kompjuterski proračun i usmjeravamo antenu prema istočnom horizontu. Slušamo, emitiramo, pokušavamo čuti eho ili neki drugi signal, antena pleše na vjetru, povremeno otkazuje rotator za elevaciju zbog preopterećenja izazvanih udarima vjetra.
Na kraju pokisli i demoralizirani odlučujemo prekinuti i oko 20 sati počinjemo sa demontažom iluminatora i kablova, pakiramo se po najvećoj kiši, gazimo blato u kome pronalazimo kablove i pokušavamo ih namotati. Umorni i mokri završavamo pakiranje i šutke krećemo na večeru. “To mi samo spomenu 23 cm EME?!” pita Vlada iznenada. Smijemo se i stižemo do kuće. Ukućani nas gledaju promrzle, blatnjave i mokre kako se k’o ludi smijemo! Raspoloženje se povratilo i šalimo se ponajviše na račun svog uvjerenja kako sa ovakvom antenom i uređajima kao i sa onakvom antenom na strani korespondenta uspjeh ne može izostati!
Uskoro smo u Beogradu i sve izgleda kao ružan san, više ni sami ne vjerujemo da smo sve to preturili preko ”ovih naših ludih radio amaterskih” glava.
Dragoslav Dobričić – YU1AW
Izvor: qsl.net/yu1aw