Radioamateri se osim održavanja bliskih i dalekih radijskih veza, samogradnje antena i elektroničkih naprava – često znaju zaigrati poput djece, pa danima eksperimentiraju i istražuju nove načine kojima je krajnji cilj samo jedan – premostiti što veće razdaljine i biti prvi u nečemu.
Netko sa strane bi mogao pomisliti kako je san svakog radioamatera upisati svoju pozivnu oznaku u rubriku: prva EME veza, prva MS veza, prva veza refleksijom od oblaka, prva veza na 10GHz i sl. To ide toliko daleko da pojedini radiomaterski opsezi ničemu drugom niti ne služe nego da se netko uknjiži sa prvom, drugom ili trećom vezom na nekom ništa korisnom opsegu poput npr. 137kHz.
Kada promatramo kratkovalne opsege svima je jasno kako pojedine frekvencije pružaju mogućnost rada danju ili noću, za vrijeme slabe i snažne sunčeve aktivnosti. Svaki KV opseg ima svoje karakteristike koje ovise od događanja u troposferi, o dobu godine, temperaturi, tlaku, ciklonama i anticiklonama. Pojedini HF opsezi imaju naglašene minimalne i maksimalne domete pa se tijekom dana i noći moraju kombinirati razne frekvencije, antene, polarizacije, visina i dakako izračena snaga (ERP), da bi se ostvario siguran kontakt.
Nasuprot kratkom valu, na UKV je sve teže i samim time slađe. Na radijskim frekvencijama iznad nekoliko GHz su antene minijaturne, dometi manje više isti, a sve daleke veze se ostvaruju refleksijom od Mjeseca, natmurenih oblaka ili letjelica koje služe kao zrcalo, jer troposfera nema značajniji utjecaj na domet.
Na SHF-u se ne može jamčiti uspostava veze i sve do jedne su dogovorene (sked) na nekom drugom HAM opsegu ili internetu, a svi znamo da dogovorene veze vrijede manje u odnosu na one nastale slučajnim kontaktom (random frekvencije), No to je neminovno na frekvencijama koje koristi otprilike 6 radioamatera u svijetu – jednostavno nije moguće uključiti uređaj i pozvati CQ jer vam se nitko, nikada neće javiti. 🙂
Pa zašto onda radioamateri uopće rade na tako visokim frekvencijama ili koriste vidljivi i nevidljivi dio spektra i komuniciraju na nanovalovima i nezamislivo visokim frekvencijama poput 481THz? Zar ne bi bilo jednostavnije uzeti dugačku špagu, probušiti dvije konzerve i odraditi vezu bez velike filozofije!? 🙂
Očito oni znaju nešto više i imaju neophodan gen kojim svemu novom, nepoznatom i neistraženom daju značaj, za razliku od uspavanih HAM konzervativaca (nekad su takvi nazivani tvrdolinijaši).
Interesantno je da većina “optički” odnosno “nanowaves” nastrojenih radioamatera dolazi iz redova starijih kolega (OM), a ne kako bi se očekvalo iz mlađe HAM popupacije (HAMLET) koja ima snažnu potrebu za revolucionarnim pristupom svemu. Unatoč ljubavi prema CW i SSB i ovdje pobjedu odnosne budalaške digitalne vrste rada. Dovoljen su dvije diode (jedna sa viškom fotona i druga koja je osjetljiva na svjetlo), jedan stari izdrndani prijenosni PC i komunikacija može početi. Dobro, treba i par otpornika, malo kabela i cijev za kanalizaciju. 🙂
Za potrebe ovog teksta istražio sam stanje tehnike na internetu. Sve je pokrenuo Graham Bell sa svojim Photophone idejama iz 1879. godine, a stvar se zahuktala 1963. kada su kolege W6QYY, W6KAQ i W6POP u projektu “Red Line” premostile laserskim svijetlom razdaljinu od 186 milja. Danas stanovite HAM kolege proizvode optičke prijemnike (RX) i odašiljače (TX) smještene u vodovodne cijevi pa komunikacija sa “fotoamaterima” nikad nije bila lakša. Čak se i svjetlosni beaconi postavljaju, a radioamateri se naslikavaju i baš svuda ističu svoje pozivne oznake.
Iako su nanovalovi dio elektromagnetnog spekra, moram primijetiti da komunikacija posredstvom moduliranog i demoduliranog svjetla ima veze sa radioamaterizmom koliko i igračka načinjena od dvije konzerve od paštete i komada špage.
Što je slijedeće? Komunikacija uz pomoć gradskih semafora, ultrazvuka, rendgenskih zraka, telepatijom i na kraju teleporterinje. Zamislite vijest: “Radioamater Jean Pierre iz Pariza uspješno se teleportirao u London gdje je sa kolegom Daveom popio kavu i razmijenio QSL kartice, pri čemu je “Bio Notch filtar” uspješno odstranio sve mikroorganizme iz Jean Pierrovog tijela.” 🙂
Da se mene pita uvažene kolege trebaju raditi na spravici poznatoj kao replikator. Znato ono “Hot coffee, black, no sugar” ili “Pile, krumpiri, zelena salata” i za nekoliko trenutaka replikator osvjetli tacnu magičnim zrakama i izbaci narudžbu, a vi zatim sjednete pokraj “Sedme od devet”. 😉
Uistinu nemam ništa protiv novih tehnologija i različitosti u našim redovima. Kada bi kolege osnovale neki novi “fotonski” savez – to bi bilo sasvim OK, čak bi im se pridružio i uređivao internetski portal na tu temu. 🙂
Miša, 9A4TA
Izvori informacija:
