Većina današnjih radioamatera su “salonski amateri” i vjerojatno uopće ne shvaćaju smisao svega što je rađeno i ovdje napisano! A oni malobrojni koji razumiju i koji su i sami mnogo toga sličnog uradili i žrtvovali radioamaterstvu – uglavnom su odavno napustili našu organizaciju razočarani u to kako ona izgleda, tj. “na što liči”, a prije svega, u kom pravcu se ubrzano “razvija”! Danas tek vidimo kako je anticipirajući i proročki bio, sada već antologijski, članak koji je Ljube YU7AU objavio davne osamdesete pod prijetećim, apokaliptičnim naslovom koji je bio sadržan u pitanju : “Ako nam je E klasa sadašnjost, što nam je onda budućnost?”! Sada eto, znamo odgovor!

Halucinacija ili … ?

Zašto postavljam ova pitanja biće mnogo razumljivije jasnije kada opišem jedan od mnogih slučajeva koji su me naveli na ovakvo razmišljanje. Evo tog događaja…

Radilo se o uobičajenoj EME vezi sa jednom rijetkom ekspedicijom, relativno slabo opremljenom, sa vrlo slabim signalima, ali meni veoma važnom. I pored velikih muka, bio sam motiviran i odlučan da ako je ikako moguće, odradim tu vezu koja kao za inat, nikako da se okonča. Naime, imao sam strahovitih problema da primim raport zbog toga što je signal bio veoma slab, ali i zbog toga što neiskusni operator sa druge strane nije poštivao EME proceduru koja u ovakvim slučajevima može smanjiti muke i dovesti do uspjeha (uostalom – zato je i ustanovljena).

Primao sam fragmente znakova, dijelove slova i brojeva, ali nikako da primim ono “sudbonosno” O ili M odnosno RO ili RM. Sve vrijeme veze bio je uključen kasetofon koji je snimao. Kako se približavao završetak zakazanog perioda u meni je sve više rasla tenzija i negdje pred sam kraj veze, kao u priviđenju sam primio raport 439 i ime operatora koje je bilo krajnje rijetko i neuobičajeno. Bio sam zbunjen primljenim imenom, tim prije što se u takvim vezama ime obično nikad ne razmjenjuje! Zapisao sam to sve uredno u dnevnik, ali “crv sumnje” je bio posijan. Posle završetka ove veze nastavio sam sa radom i skoro zaboravio na taj događaj.

Tek sutradan, posle povratka kući, preslušao sam magnetni zapis. Na moje ogromno iznenađenje na vrpci nije bilo ničega osim šuma i po vrlo slabog signala u kojem se nije moglo prepoznati niti jedno slovo a kamoli cijelo ime i raport! Bio sam zbunjen i razočaran. Bilo mi je žao što nisam kompletirao ovu vezu, jer je to bila retka ekspedicija i nije više bilo “sljedeće prilike” za to. Međutim, ono što me je još više potreslo je činjenica da sam “uhvatio sebe” kako “haluciniram”, jer sam u dnevniku imao i raport i ime operatora, za koje sam bio siguran da sam ih “primio”. Vrlo dobro sam se sjećao da je to bilo u nekom posebnom, euforičnom i dosta neobičnom raspoloženju koje je vjerojatno bilo posljedica “povišenog adrenalina” i silne želje da kompletiram ovu vezu, a sve je kao za inat, nekako traljavo išlo i izgledalo kao neizbježan neuspjeh!

Pokraj veze u dnevniku, posle nekoliko ponovljenih preslušavanja snimka, na kraju, teška srca sam ipak dopisao: N.C. kao podsjetnik da oznaka nije kompletirana!

Susret sa misterijom

Poslije izvjesnog vremena, stiže QSL karta kao potvrda za održanu EME vezu sa tom stanicom i u njoj “razrogačenih očiju” pročitam: raport 439 i ISTO ono ime operatora koje sam zapisao u svom dnevniku!
Ponovo sam preslušao snimljenu vezu, ali kao i prvi put, nisam sa trake uspeo da primim ništa što bi se nekako moglo protumačiti kao raport ili ime, čak ni u nekom rudimentarnom obliku… samo poneka jedva čujna, usamljena, drhtava, isprekidana crta i poneka gotovo nečujna točka… i ništa više! Nije bilo nikakve sumnje u to da je kompletna veza bila snimljena jer su bile snimljene čak i sve moje predajne sekvence.

Grozničavo sam razmišljao, i došao do zaključka da postoje tri moguća pristupa za objašnjenje ove misterije:

• Kauzalno-deterministički pristup: Sasvim slučajno sam “halucinirajući” pogodio raport i ime! Pogodio sam slučajno raport sastavljen od tri broja (439), iako sam očekivao da bude sastavljen od samo jednog (M ili O), ili eventualno dva slova (RM ili RO)! Pogodio sam sasvim slučajno i ime operatora od pet slova, koje uopćte nisam ni očekivao da će biti odaslano!

• Parapsihološko-metafizički pristup: Primio sam raport i ime nekim drugim “komunikacijskim kanalom”, koji nije bio fizički, EME, radio-komunikacioni kanal, nego neki metafizički, “telepatski” –  što god to značilo! Zbog toga na snimku i nema raporta i imena operatora, jer nisu ni stigli posredstvom tog radio komunikacionog kanala koji je bio sniman kasetofonom!

• Fiziološko-psiho-fizički pristup: Primio sam raport i ime operatora zato što sam tada bio posebno predisponiran i izuzetno snažno motiviran da uradim tu vezu, i to je, sasvim nesvjesno, potaklo moj mozak da “dublje” zaroni u šum i iz njega “izvuče” toliko željeni signal! Kasnije pri preslušavanju trake, u nedostatku te izuzetne motivacije i jake želje, koje bi ponovo dovele do tog izvanrednog stanja svijesti, mozak je radio u uobičajenom režimu i samo “plitko” istraživao postojeći snimljeni materijal!

Poželi i čuti ćeš!

Prva mogućnost je toliko malo vjerovatna da je svaki “normalan” čovjek može mirne duše isključiti, jer da nije tako, onda bi pogađanje raznih šifri ili brojeva za Bingo ili Loto bile prava dječja igra. Sama činjenica da se do sada nisam obogatio na igrama na sreću govori u prilog ovoj tezi!

Međutim, oni koji se bave problemima uzročno-posljedičnih veza i vjerojatnošću pojavljivanja slučajnih događaja, posebno pitanjem “slučajnosti” u oblasti psiho-fizičkih događaja, znaju za mnoge teorijske i eksperimentalne radove, posebno C.G. Junga, J.B. Rhinea i W. Paulija posvećene ovom problemu. U svjetlu tih radova, ovaj slučaj bi mogao da predstavlja gotovo školski primjer za tezu o postojanju međusobno smislenih i povezanih, slučajnih psiho-fizičkih događaja, tj. “sinkronizacije” kako ga je Jung nazvao. Nažalost, dublje razmatranje ove teme i njezino dovođenje u vezu sa ostala dva objašnjenja izlazilo bi iz okvira ovog teksta i zahtjevalo mnogo više prostora.

Druga mogućnost je vrlo izazovna i gotovo da vapi za parapsihološkim objašnjenjima, koja su danas veoma u modi. Racionalni um ih, u nedostatku jasnih, fizičkih i ponovljivih eksperimentalnih dokaza, bar za sada, mora odbaciti. Vjerovanje u “drugi” komunikacijski kanal može biti fascinantno, ali nažalost (ili na sreću?) to bi značilo da bismo mogli da radimo EME, i ne samo EME, veze i bez ikakvih uređaja i antena! Dovoljno bi bilo da to samo dovoljno jako poželimo i koristimo taj “drugi” komunikacijski kanal! Bilo bi to kao u bajci o Petru Panu, koji je mogao da leti samo zato što je to jako želio!

Ovakav scenario, tj. mogućnost su mnogi istraživači, u svojim radovima i eksperimentalnim rezultatima, isključili, upravo zbog neophodnosti postojanja kauzalnosti pri ovakvoj “komunikaciji”, koja onda zahtjeva postojanje uzročno-posljedične zavisnosti ove, u osnovi “energetske”, komunikacije od vremena i prostora na klasičan “deterministički” način.

Treća mogućnost se čini najvjerojatnijom i što je najinteresantnije otvara prostor za eksperimentisanja. Ona doduše isključuje bajku o Petru Panu, ali ostaje dosta uvjerljiva pretpostavka da izuzetna koncentracija, posebna motivacija i jake emocije mijenjaju uobičajeno stanje svjesti koje onda, izgleda, značajno utiče na “osjetljivost” našeg prirodnog prijemnika u glavi! U tako izmijenjenom stanju svijesti, osobine sistema uho-mozak mogu se, izgleda, značajno mijenjati i omogućiti gotovo nevjerojatne “ekskurzije” u oblasti u koje, u normalnom stanju svesti, uopće nemamo pristupa!

Zvuči li ovo fantastično? Samo na prvi pogled!

Pa, zar sva genijalna umjetnička dijela nisu sasvim realni, materijalni artefakti, preneseni upravo iz tih i takvih oblasti u koje su njihovi tvorci imali svoje stvaralačke “ekskurzije duha”?!

Pitajte umjetnike i potvrditi će vam, da oni mogu stvarati baš zahvaljujući svojoj umjetničkoj, stvaralačkoj motivaciji i emocijama koje ih dovode u posebno kreativno stanje svijesti. Upravo ova mogućnost dovedena u vezu sa prvom predstavlja ono što poznati psihoanalitičar C.G. Jung i kvantni fizičar i nobelovac Wolfgang Pauli, svaki na svoj način, postuliraju u svojim teorijskim i eksperimentalnim radovima o arhetipovima i sinkronicitetu!

Nije suvremena znanost slučajno sebi zacrtala cilj da u prvim dekadama 21. stoljeća stavi težište istraživanja na ljudsku svijest i mozak, kao i na mnoge njegove nepoznate i tajnovite funkcije i neiscrpne mogućnosti, o kojima danas ne možemo gotovo ništa pouzdano reći.

Ovo nije bio moj jedini susret sa ovim fenomenom, mada je stjecajem okolnosti bio jedan od najupečatljivijih. Siguran sam da bi mnogi amaterski radio operatori (i ne samo oni!) mogli ispričati neka slična iskustva koja bi, manje ili više, potvrdila kako mi danas ne možemo niti pretpostaviti kakve neslućene mogućnosti posjeduje naš mozak i samo ponekad ih, u nekom ovakvom događaju, tek nagovijesti.

Kada se podvuče crta

Tijekom šest godina aktivnosti sa ovom antenom je urađeno preko 1200 EME veza na tri opsega od čega preko 100 SSB! Na opsegu 2300 MHz nije nažalost kompletirana ni jedna veza. U više navrata su slušane skoro sve tada aktivne EME stanice na tom opsegu, neke čak vrlo snažno. U pokušajima da se kompletira veza – ili korespondenti nisu čuli mene (dok sam ja njih čuo kako “ubijaju”, kao recimo W4HHK sa raportom 449, ili WA4HGN sa raportom 559!) – ili ja nisam čuo korespondente (dok su u isto vrijeme oni mene čuli, kako su mi rekli, ponekad i sa raportom 439!). Baš se nije dalo!

Tako je ostalo nekim novim naraštajima, nekim mlađim ili budućim radioamaterima, da budu dovoljno “ludi” pa da osvoje i ovaj EME opseg… i možda ostale više opsege. Ja im u tome želim puno sreće i mnogo više uspjeha!

Rađene DXCC zemlje po EME opsezima:

144 MHz: I, K, SM, YU, OH, F, VE, G, DL, Y22, UA, PA, HG, LA, UB5, OZ, JA, OK,     HB, ON, LX, YV, LZ, UG6, EA.

432 MHz: F, K, YV, PA, I, ZE, JA, DL, OK, YU, SM, GW, OH, G, LX, OE, ZS, ZL, VK, HB, ON, VE, KL7, GU, UA, LA, UB5, EA, OZ, SO, XE, Y22, UA9, KP.

1296 MHz: PA, K, VE, SM, G, Z2, OE, OK, ZL, DJ, GW, F, HB.

2300 MHz (slušane postaje):     W4HHK (449), WA4HGN (559), DF0EME (O), OE9XXI (M).

Umjesto pogovora

Teško je bilo što reći na kraju, posle svega i sa ovolike vremenske distance od preko jedne decenije, a ne riskirati i ne prizivati patetiku.

Aktivnost sa ovom antenom završila se 14. 11.1987. godine, kao što rekoh, zbog zasićenja i gubitka interesa, a antena je rasturena i otišla u otpad tek krajem 1996. godine. Prvo sam želio da je prodam, kasnije da je poklonim, ali nažalost nije bilo nikoga tko bi bio toliko “lud” da je uzme i nastavi da radi sa njom! To je upravo i jedan od glavnih razloga što sam, na kraju i u ovom tekstu, odustao od opisa kompletne gradnje ove parabolične antene.

Većina današnjih radioamatera su “salonski amateri” i vjerojatno uopće ne shvaćaju smisao svega što je rađeno i ovdje napisano! A oni malobrojni koji razumiju i koji su i sami mnogo toga sličnog uradili i žrtvovali radioamaterstvu – uglavnom su odavno napustili našu organizaciju razočarani u to kako ona izgleda, tj. “na što liči”, a prije svega, u kom pravcu se ubrzano “razvija”!

Danas tek vidimo kako je anticipirajući i proročki bio, sada već antologijski, članak koji je Ljube YU7AU objavio davne osamdesete pod prijetećim, apokaliptičnim naslovom koji je bio sadržan u pitanju : “Ako nam je E klasa sadašnjost, što nam je onda budućnost?”! Sada eto, znamo odgovor!

Na kraju imam posebno zadovoljstvo zahvaliti se svim prijateljima koji su mi nesebično pomagali u svemu i bodrili me kada mi je bilo najteže i bez čije pomoći svega ovoga jednostavno ne bi bilo! Ovo je zahvalnost svima onima koji su, makar i jednom lijepom riječju, pomogli da ovaj projekt uspije!

Još jednom: prijatelji, hvala vam!

Dragoslav Dobričić – YU1AW
Izvor: qsl.net/yu1aw