Site icon QRZ.com.hr

Radioamaterske parabolične antene i dileme – 1. dio

yu1aw_parabola_1

Radioamateri koriste parabolične antene uglavnom za vrlo visoke frekvencije. Tamo gdje većina drugih antena prestaje funkcionirati parabolične se osjećaju poput “riba u vodi”. Opseg od 1296 MHz polako uvodi parabolične antene u upotrebu, mada se tu još uvijek mogu iskoristiti yagice. Na 2300 MHz i na 5760 MHz, parabolične antene postaju vrlo atraktivne zbog mogućnosti korištenja na više opsega, jednostavnom zamjenom iluminatora. I konačno na 10 i 24 GHz parabolične antene suvereno gospodare, iako se ponekad na tim frekvencijama koriste i horn (piramidalne) antene.

Radioamaterska aktivnost koja se ne može zamisliti bez korištenja paraboličnih antena svakako je rad refleksijom od Mjeseca poznatom kao EME (Eart-Moon-Earth). Autor ove serije tekstova o paraboličnim antenama, je davne 1978. godine, poslije prvih EME veza na 432 MHz održanih zajedno sa Ivanom YU1MA i Jocom YU1WA pomoću 128 el. kolinearne antene, odlučio sagraditi  paraboličnu antenu za “ozbiljan EME rad” na više opsega.

Pregled literature je pokazalo da, što zbog klimatskih uvjeta i nemogućnosti nabavke kvalitetnih i snažnih aluminijskih legura, ne dolazi u obzir antena koja bi se “ostavila na milost i nemilost vjetru”, jer su iskustva skupljena do tada, sa drugim antenama, “bila vrlo bogata”. Među EME amaterima važi jedno pravilo: “Ako antenski sistem preživi zimu, znači da nije dovoljno veliki!”.

Ne želeći da provjeravam veličinu antene na ovaj način odlučio sam pokušati napraviti antenu koja će preživjeti više zima, i biti dovoljno velika! Zamisao je bila da se napravi takva konstrukcija nosača da se antena posle upotrebe spušta na zemlju! Ovo je bilo sasvim novo i dovoljno provokativno rješenje pa sam pristupio projektiranju i tijekom 1979. godine, uz nesebičnu pomoć svojih prijatelja radioamatera, sagradio paraboličnu antenu promjera 11.5 metara. Štednja na materijalu i neki kompromisi bili su neophodni zbog toga što je financiranje antene izvedeno tako što sam se odrekao mnogih drugih stvari.  Antena je bila sagrađena u vidu velikog “kišobrana” sa najlonskim užadima kao ankerima.

Kao ilustracija toga kako je išlo “financiranje” antene neka posluži jedna mala anegdota: Kada je kostur antene bio gotov, trebalo je kupiti oko 120 kvadratnih metara pocinčane pletene mreže koja je u ono vrijeme koštala više nego najskuplje muško odijelo u Beogradu. U jednom razgovoru sa Vladom YU1BB, koji mi je pored mnogih drugih svesrdno pomagao u gradnji antene, požalio sam mu se na “astronomsku” cijenu mreže. Pitao sam ga što da radim i pritom mu, ilustracije radi, usporedio cijenu mreže sa cijenom odijela. Pogledao me je, nasmiješio se i rekao: “Dragane, kupi mrežu, ti i tako nikada ne bi nosio takvo odijelo!”.

Antena je bila gotova u kasnu jesen 1979. godine. I tada, prije nego što je uopće bila upotrijebljena, sudbina se poigrala. Te godine je vrlo rano pao visok i vlažan snijeg i polomio antenu! Bio sam strašno razočaran. Činilo mi se da nije moguće napraviti antenu koju sklanjajući na zemlju od vjetra neću dovesti u još pogubniju situaciju da strada od vlažnog snijega! Proračuni napravljeni na osnovu mjerenja debljine i težine snijega pokazali su da je tada na anteni bilo oko 12 tona snijega! Bilo mi je jasno da takvu težinu ne bi izdržala ni jedna amaterski sagrađena antena te veličine.

Međutim, s obzirom da ne spadam u one koji se lako predaju, cijelu tu zimu sam “mozgao” kako bih riješio ovaj problem. Naravno, osim prirodne tvrdoglavosti i upornosti za koju mogu zahvaliti genetici, bilo je i onog već na daleko poznatog “srpskog inata”, koji je značajno bio pojačan jednom osobitom činjenicom. Naime, poslije vesti o havariji antene, među nekim (da ne kažem mnogim!) radioamaterima došlo je do spontanoga oduševljenja i radosti krunisanim jednim zluradim vicem, koji je dugo kružio beogradskom čaršijom, u stilu kako je “Draganova parabolična antena prošla kao kišobran na vjetru”! Naravno, ja sam i ranije znao za postojanje ljudske zavisti, zlobe i pakosti, ali sam tada još naivno vjerovao da toga među radioamaterima nema, ili bar ne u takvom “sirovom” obliku! Uostalom, kao čovjeku mi je bio neshvatljiva provalija koja je dijelila dva potpuno različita “svijeta”. S jedne strane bio je razdragani “svijet” sjajnih ljudi koji su uvijek nesebično i požrtvovano pomagali drugima i dijelili sa njima radosti uspjeha. I sa druge strane, duboko u bezdanu, ležao je očajnički “svijet” onih izobličenih od pakosti, koji su se neobično radovali i uživali u svakom neuspjehu ili nesreći drugih, iz puke zavisti i straha da ne budu, kako se to u njihovom žargonu kaže, “prepišani”!

Ali, što je tu je, trenutni poraz je trebalo pretvoriti u konačnu pobjedu i na prolijeće sam počeo novu antenu uz nesebičnu pomoć mojih prijatelja, koji su na spomenuti vic reagirali u stilu: “Nema veze, nek’ se samo smiju, napraviti ćemo još veću!”

 Dragoslav Dobričić – YU1AW
Izvor: qsl.net/yu1aw

 

Exit mobile version